Mnogo prasine je ostavio uragan ‘’Sendi’’ za sobom, pa
in a srpskom internet nebu, koliko in a istom plocniku, kaficima, i ko zna jos
gde. Elem, kao i uvek pocecu sa onim sto ja znam o ovoj temi. Ok, trebao je
neki ugaran da udari na istocnu obalu Amerike, znaci NY, Cikago, Boston (?),
sta je jos na istoku, Indijana(?), Rod Ajlend da nestane, pokusavam da se
prisetim NBA klubova koji su na istoku... I onda je taj uragan splasnuo naglo i
samo je napravio velike talase, mislim samo pod navodnicima naravno, i onda je
poplavio par gradova i ubio kolko ja znam 5 ljudi, a danas dal sam negde
procitao, ili mi neko rece, cak i cifru od 33!
Javnost u
Srbiji je duboko podeljena cak i oko ovog pitanja. Uvek imamo ekstreme na obe
strane spektra neke teme i one koje ta tema samo okrzne, kao npr mene. Nekako
tiho i bojazljivo su poceli da se pojavljuju komentari tipa: Ajde Sendi! Sve
dok neko nije okacio sliku gde Srbina sa sajkacom, jelen pivom i kokicama
posmatra sve to uzivo iz udubnosti svog doma. Svako sa iole malo humora u sebi
se nasmejao toj slici. Posle su poceli ‘’live steamovi’’ tj
direktni prenosi dogadjaja, a danas sam saznao da je to stvarno i neko gledao. Neko
rece takodje i da se opasno smorio, gledajuci spektakl, samo kao gomila vetra,
i drvece koje se ljulja. Valjda je zaspao pa nije stigao da
pogleda i kraj filma.
Sve je
kulminiralo za mene, kada se na nekom bednom sajtu sa bukvalno bubuljicavu
stidenstku klijentelu, nasla top lista od 80ak najboljih statusa o uraganu. Stigao
sam mozda do broja 5, i ugasio a od tih 5 sto sam procitao, najoriginalniji mi
je bio onaj broj 3 i recenica: MOLEBAN ZA MERILEND! Znaci, imamo te koji su
naravno sve ovo okrenuli na salu. Kada sam upitao danas coveka koji je promenio
i svoju sliku na drustvenim mrezama u to ime, on je odgvoorio da je njemu ceo
taj dogadjaj, jako beznacajan, i zabava prosta, mrzi amerikance, jer su dobili
najveci dar a sasvim su ga upropastili i krenuli ka svemu kontra. Mrzi debele
amerikance i nema nikakvo osecanje zbog toga sto su umrli u bilo kojem broju.
Bio mi je bas prekjuce jedan prijatelj sa fakulteta u
gostima u kraju, i dok nisam bio tu upitao je mog prijatelja da li sam ja takav
desnicar i ovde, kao sto sam na fakultetu. Bas mi je drago sto su svi u glas
odgovorili da ja nisam nikakav desnicar, da me smatraju za najvecu ‘’prodaju’’
u kraju, i da ako sam ja desno da oni to vise ne zele da budu. Izgleda da je moje i malo desno
nekome zaista daleko… U tom duhu sam razmisljao i o ovoj temi.
Zamislio sam
porodicu. 60 kvadrata, prikolica negde na periferiji Merilenda, samohrana
majka, troje dece, dvoje muske, jedno zensko, zensko dete sa lutkom u ruci,
decica imaju tregere, a majka ih tesi i grli dok se moli da uragan zaobidje
njeu prikolicu. Svi placu, telefonske veze ne rade, nema struje, ima malo vode,
coca cole i pite u frizideru. Bice mi zao ako ta porodica ostane bez krova nad
glavom, bice mi zao ako oni umru... Drugih amerikanaca, koji su kupili pola
hipermarketa, i pobegli u najbolje novo atomsko skloniste sa vec ogromnim
zalihama unutra, i ususkani gledaju vesti i cirkaju starbucks kafu mi nije zao,
ili barem mi ih nije zao nesto preterano. Tako da zaista ne mogu da likujem nad
necijom tugom. Jeste, svasta rade svetu, svasta su radili nama, ali jednostavno
ne mogu. Isto kao sto imam misljenje da tokom ovog poslednjeg rata, mi je zao
svake zrtve i sa jedne i druge i trece strane, e sad da li podjednako, zavisi i
da li je uniformisano lice, ali mi je zao zrtvi! A prica o njihovom broju, samo
ih jos dublje zakopova.
Procice i ovo ludilo za samo par dana. U NY ce opet
sve biti kako treba, u MOMA muzeju i dalje ce izlagati najrazlitiji umetnici,
NY Jenkiji ce pobediti u bejzbolu a Niksi ce izgubiti u basketu, Hilari Klinton
ce se vratiti u NY i piti kafu u starbucksu sa svojim prijateljicama koje ce
joj pricati kako je sve izgledalo uzivo, od Bila ce dobiti samo osmeh i reci da
nista nije bilo toliko strasno, verovanto jer je on bio taj koji je bio u
sklonistu i igrao sah, ili se gledao sa nekim na skypeu, a mozda je i bio
pijan.
Ljudski zivot nema cenu, ako je u Hriscanstvu najveci
greh izvrsiti samoubistvo, onda je za mene isto jako veliki likovati nad
necijom, posle njegovog odlaska na ‘’vecna lovista’’. Bas danas sam imao srecu
ili ne, ili mozda mozemo reci privilegiju, ili recimo ekskluzivu, da uzivo
pricam sa zenom koja je to pokusala da uradi i to skokom sa Nebojsine kule. Dok je pricala u gutala je knedle i
imala nesto u ocima. Svaka od NY 33 zrtve, je dovela do
istog osecaja barem petoduplo vise ljudi. Neko od tih ljudi je dobar covek.
Nije moralo to da mu se desi 30og oktobra dve hiljade dvanaeste.
Нема коментара:
Постави коментар